Planirali, čekali lijepo vrijeme, organizirali, ukrcali se na vlak pa krenuli! Dan je bio izmišljen,  ne prehladan, ne pretopao,  ugodan i  sunčan. Lijepa priroda, pješačenje kao zdrava aktivnost, šparuge, ciklame, učenje, igra…sve to   imali smo  toga dana. Saznali smo o crkvici Sv. Petra da je prema legendi sagrađena na nevjerojatnom mjestu, usred šume na velikoj stijeni, tako što je jedan konjanik bježao pred Turcima, te se pomolio Sv. Petru da ga spasi, a ako preživi da će na tom mjestu sagraditi crkvu kao zahvalu. Preživio je i crkvica je sagrađena! Vrlo zanimljiva, ali došavši bliže bili smo malo i žalosni. Crkvica je obnovljena sad već davne 1904.godine, a trenutno stanje je jako loše: nema krov, nema vrata, unutrašnjost uništena, razbijena, dijelovi nedostaju. Nažalost, osim prirode, u tom devastiranju prste su imali ljudi!

Nakon crkvice cilj je bila lokva Tondolon koja svojim smještajem u prirodni okoliš dodatno krasi ambijent netaknute prirode. Između stijena, ne baš jako velika ali simpatična i uporna u kojoj žive ribice, punoglavci, biljke. Također uporan i mali izvor vode koji diskretno teče u vrijeme kad ima vode,  u ljetnom periodu presuši, a onda se ponovo u jesen pojavi. To nam je mjesto poslužilo za odmor, igru ali i crtanje motiva koji su dojmili učenike. Tako su nastali uspješni radovi s motivima crkvice, lokve, cvijeća, ali i konja kojeg smo hodajući sreli kako mirno pase i koji nas je bez straha pozdravio došavši do ograde. Recimo još da se sve ovo otprilike  geografski nalazi između Bala, Savičente i Vodnjana. Prekrasno mjesto koje opušta, obogaćuje i smiruje. 

Na povratku još smo se zaustavili na jednom prikladnom mjestu i organizirali štafetnu igru s četiri ekipe. Naravno da je navijanja i natjecateljskog žara bilo kao i uvijek kad su djeca u pitanju.Polako smo se uputili na vlak u Savičentu (tako se stanica zove, a ustvari to su bili Kranjčići). Neposredno prije  prelaska pruge pogled nam je privukla prostrana proljetna zeleno žuta livada prepuna maslačaka na kojoj su se neumorna djeca još jednom rastrčala. Kažemo neumorna jer je većina na pitanje jeste li umorni , rekla: NE! A i većina je izrazila želju da bismo mogli barem jednom tjedno ići na ovakva ili slična mjesta!

U privitku sastavci učenika: